četvrtak, 05.04.2007.
Lession...
Da, ljudski je griješiti, a ljudski je i ponoviti grešku. Ljudsko je nastojanje na greškama učiti. Ljudi vrlo često imaju zaista dobre namjere, a to ih na kraju dovede do zaista velike greške. Ili grješke. No neću vam ovdje govoriti o pravopisu, već o ljudima.
Da ne prolongiram...
Ponekad je teško baratati riječima, a budući da o tome sad pišem, ne zamjerite mi eventualnu ne razumljivost, jer je ovo ionako samo slaganje misli iz MOJE glave na ekran MOG računala. Da, i ja se pitam zašto sam ovo MOG automatski napisao velikim tiskanim slovima. Odgovor je: svojatanje često dovodi do grešaka u međuljudskim odnosima. Tu mislim na MOJU stvar, MOJ ponos, MOJE osjećaje, MOJE ambicije, MOJA uvjerenja, MOJ način, itd, etc. Svi u nekom zanosu često zaboravimo sagledati tuđu poziciju prije nego nešto kažemo, iako se možda trudimo uvijek gledati situacije sa više aspekata. Stvorimo si neku određenu viziju i razgovor sa drugom osobom podređujemo tom cilju upravo onako kako smo ga mi zamislili, ne razmišljajući o nekim ne predviđenim situacijama. Stoga često na prečac zaključujemo i dovodimo sugovornika u neugodnu situaciju, a neugoda je i sram, i ljutnja, i burna reakcija, jer kako sam S. Freud kaže, ljudski se život sastoji iz bježanja od neugodnih situacija u one ugodnije.
Dolazimo u situacije u kojima nas ljudi krivo shvaćaju, krivo tumače i procjenjuju. Sami sebe stavljamo u neugodan položaj. Zato riječi trebamo birati, a opet dopustiti si maksimalnu slobodu izražavanja. Sreća je u tome što si svako bira ljude koji ga okružuju. Ako ne fizički, onda psihički, a samim time te greške postaju dijelom života, dijelom životnih lekcija i iskustava kakvih svi moramo skupiti. I sva je sreća što nas onda takvi ljudi prihvaćaju, cijene i vole, iako smo možda u nečijim očima već i izgubili anđeoska krila. Jer to je ono što nas čini ljudima. Greške.
srijeda, 28.03.2007.
feritejl
Priča kaže. Bilo je to jednog lijepog zimskoga dana. Sunce je obasijavalo svaki kutak grada, a u planinama je bilo i pomalo snijega. Polovicu sam dana smišljao što i kako, gdje i zašto. Nije mi dugo trebalo. Moj dragi, koji mi je uvijek na pameti, odjednom se uklopio u idealan dan. Upalio sam auto i skoknuo do njega. Živio je blizu Geoxa, a baš sam trebao nećaku kupiti tenisice neke, pa sam se koji trenutak zadržao pred dućanom. 
Bila je to i njegova ulica. Ubrzo s spustio. Otišli smo na ručak, a potom doma. Obukli smo trenerke i odlučili malo protegnuti noge. Nije nam s baš dalo šetati, pa smo se poslužili biciklima iz njegove garaže. 
Provozali smo se po Sljemenu. Bila je to ugodna vožnjica. Temperatura je bila dosta visoka.
Budući da smo pažljivi vozači, slijedili smo uputstva sa tabli.
Ah... naughty boys.
subota, 17.03.2007.
at least...
Eto, još sam jučer bio isprovociran T-Comom, a već jutros mi je stigao serviser s novim modemom. Ko bi reko...
A tako sam lijep postić napisao o CocaColi Zero i Glembajevima. Dobro, ako ne lijep, onda svakako dug. I onda klik, i izbaci me. Iritantno. A sve bi bilo super da nisam stavio cijeli tekst na copy, i ono, u svrhu da promijenim sliku u postu, kopiram drugu adresu slike i ovo me izbaci. Objasnit ćemo ovo prethodnim postom.
Sutra putujem na jedno 10 dana pa se osjećam dužnim napisati i ovaj post. Možda ulovim neki internet caffe, no ionako mi treba malo odmora od ovog interneta.
Neznam, inače znam često ovdje provlačit filozofske teme, ali ovo mi je nekako novi početak pa imam neku čudnu potrebu zbližiti se s vama i otvoriti, da me malo upoznate i da me odmah krivo ne shvatite. Iako sam ja uvijek otvoren, iskren i direktan, i nepišem ovo radi javnosti, već najviše radi sebe, jednostavno smatram da sve treba imati svoj uvod. I upoznavanja, i veze, i djela, i život. Gradacija je potrebna. Rijetko što ide na preskok, a ako ide, posrnemo. Ureknemo to ili nam se osveti. Nije dobro zalijeteti se ni u što, iako je rizik ponekad vrlo bitan za uspjeh u bilo kojem aspektu života. I tako, nastojeći graditi odnose na čvrstim temeljima, raditi poslove na čistim osnovama i dalje postoje osobe kojima se divim. Osobe koje se ponekad odriču i svoje sreće samo da nebi upropastili neku buduću, zajedničku sreću. Lijepa manira. Volim vjerovati da sam altruist, a ako nisam, nastojim biti. Sve u svemu, nije da neš očekujem, ali djela koja činiš, kad tad ti se vrate, ali želiš li da ti se vrate dobrota ili zlo, tvoja je odluka. Slažete se?
utorak, 13.03.2007.
'Veče!
Na TVu se vrte Dvornikovi, Naša mala klinika... U kuhinji se prži pommes frites, u sobi čekaju biologija i matematika... T-com me izbacuje sa interneta svaku koju sekundu...
Još samo sat vremena...
Sat koji se ponekad doima vječnim, a opet sat isčekivanja koji život čini lijepšim...
Zaljubljenost je čudan,... čekaj malo, šta ja pričam?...
Ajmo ispočetka.
Eto, jedom davnije imao sam dosta uspješan i dugovječan blog... Nakon nekog vremena pobrisao sam ga jer je previše poznatih mi ljudi visilo na njemu... Ja sam ovdje da izrazim svoje misli, prvenstveno zbog sebe, a naravno da mi je uvijek drago, a dapače i laska mi, ako vi svoje trenutke slobodnog vremena provodite ovdje i u pomogućnosti komentirate, ali ako svi ljudi koje u priče mogu ubaciti to čitaju, to je podosta ograničavajuće. To je jedini razlog moje apsolutne anonimnosti.
I da, trenutno sam zaljubljen. Jako zaljubljen. U dečka.
Upravo njemu posvećujem ovaj blog.
Stvarno je lijepo osjećati leptiriće u trbuhu, biti pomalo smušen i zaboravan, stalno nasmješen... To mi već postaje navika. Strašno.
Večera je na stolu. Do tipkanja....
ponedjeljak, 12.03.2007.
Možda bi trebao početi slikat, kažu da slika vrijedi više od tisuću riječi, al i ovaj rukopis je moje dijelo pa za mene vrijedi potpuno isto. Kažem rukopis, jer pišem ga rukom, a ne pišem ga na papir, jer koliko god ga cijenio, papir je već prošlost. Ionako se kjnige tiskaju nakon prijepisa u ovaj oblik, stoga i vrijednost ovoga bloga, poistovijaćujem sa vrijednošću knjige. Knjiga na temu ljubavnog života, misaone spoznaje i emocionalne inteligencije, knjiga na temu ljubavi i sreće i sve nesreće koju ona donosi. Svejedno, zbog okrutnosti ovdašnjeg društva, ukupno to neće biti autobiografsko djelo. Upravo zato što mentalitet pojedinih Vas ima percepciju kršćanskog svijeta, odnosno svijeta Crkve, ili pak nekih utabanih i tradicionalnih vrijednosti, usudio bi se reći, konzervativnoga društva. Stoga, cilj mi je dokaz o stvarnosti života, o postojanju neuobičajenog i o ravnomjernom postojanju i kretanju u svim krugovima društva, onih, koje bi sa predresudama, mnogi u samom početku drugačije gledali.
Moj će budući, nazovimo ga, «postovski opus» biti prožet subjektivnošću, ali i pokušajem objektivnog gledanja na stvari. Biti će uokviren emocijama, što za mene to znači ulaganje određene energije, čime ti postovi postaju dio mene i ne znače obično upražnjavanje slobodnog vremena u ograničenost moje tipkovnice.
Polažući najveću vjeru u sebe samoga, vjerujem da ću se uspješno uspjeti izrazit, i nadam se da ću vama približiti neki novi svijet ili pak ukazati na bliskost sa onim vašim. Dobrodošli.